Čudesni haiku – nepotrošivi lirizam

Književnim ogledom Nadahnuti krajolici pjesme (Umjesto samoće, 2014) potvrdila sam poetsku meštriju pjesnika Marinka Kovačevića, koju je dosegnuo u slojevito osmišljenim haiku-pjesmama. Bila je riječ o skladno komponiranoj zbirci haiku-stihova Iskrenost stabala (Sincerity of trees), 2011.

Izd. Vlastita naklada Marinko Kovačević, Praputnjak, 2020.

Esencijalni iskaz pregnantne haiku-forme slikovito su bogatstvo i životvornost toga osebujnog lirskog izraza. To je lirika nagovještaja, čista i gotovo aforistički duboka u izricanju unutarnjeg svijeta. Kreirati takvu liriku oduhovljene jasnoće i istančana izbora riječi može samo pjesnik po vokaciji. A to Marinko Kovačević i jest.

U najnovijoj knjizi haiku-stihova Gušter na tikvi naš pjesnik promiče poetiku neizmjernosti bitka, bivstvovanja, taj tako nedokučiv osjećaj dubokog i beskrajnog što traži prihvaćanje i otajstvo obnavljanja:

U kuću koju volimo

dijete svaki dan unese

malo neba.

I poetski ciklusi imaginativno su mobilne poetske slike: Osmijeh u šetnji, Ljeto, ruže uz našu terasu, Vjetar u granama, Smrzavaju se kapi, Čovjek na uglu. To je spoj imaginacije i memorije koji traži sudioništvo, traži ravnotežu bića:

Tvoje oči

dopuštaju mi da prelistam

sve naše dane.

U prva tri ciklusa događa se život koji dominira životom. Haiku-stih je kretanje, atmosfera slika. Imaginacija vodi u svijet povjerenja, u otvorenost životu, u poetiku dodira. Impulsi poetskih haiku-slika čuvaju svijet povjerenja, čudesno preuzimanje dojmova:

Dok gledamo ruže,

tiho se dovršavaju

naši životi.

Haiku-stihovi su plastične, žive slike hipnotizirane daljinom koja je recepcija prihvaćanja, oživljavanja. Struktura haiku-stihova: tri lirski začinjena stiha po mjeri pjesnika zaustavljaju vrijeme:

Mali psić

liže mjesečinu sa svojih

šapica.

Ta precizna metafora svjetlosti zrači polifonijom čula i stvara pregnantnu, gotovo opipljivu sliku kontrasta:

Izgara ljeto,

Kornjača kršem tegli

sunce na oklopu.

Poetska hiperbola koja spaja nespojivo (kornjača koja tegli sunce na oklopu) osebujna je poetska haiku-meštrija našeg pjesnika. To stapanje haiku-slika s energijom koja se nemilice troši („sunce na oklopu“) bajkovita je sinergija koja usred sveopće koronarne mahnitosti i nije egzaltirana kako se čini.

Hrvatski pjesnik Marinko Kovačević obdario nas je svojim haiku-pjesmama i kao da nam haiku-lirikom („Gušter na tikvi. / Mali pomak: mjesta / i za guštericu.“) diskretno poručuje: Strpite se, ne zdvajajte! „Mali pomak“ uvijek je dobro došao.

A ja ću vam, jer dragi nam blagdani dolaze, darovati meni blizak haiku:

Vani sniježi.

Noć uz knjigu

sve manje noć.